Život uz skupine mačaka u našim gradovima i prirodnim okruženjima postao je tema koja izaziva jednako strasti koliko i kontroverze. Primjenom propisa o dobrobiti životinja, odgovornost za kontrolu ovih kolonija mačaka lutalica pala je izravno na lokalna vijeća, koja se nađu u situaciji da moraju balansirati između brige o mačkama i zaštite autohtonih divljih životinja i javnog zdravlja. To nije lak zadatak, posebno kada se u obzir uzmu čimbenici poput općinskog proračuna i osjetljivosti stanovnika.
Posljednjih mjeseci, razna izvješća i lokalna iskustva pokazala su da upravljanje ovim hranilištima utječe na više od samih mačaka. Stvarnost je da one generiraju lančanu reakciju koja transformira okolni ekosustav, privlačeći druge vrste i mijenjajući ponašanje životinja koje već tamo žive. Dok neke općine postižu značajan napredak s popisima i programima sterilizacije, druge su potpuno preopterećene nedostatkom resursa i pritiskom populacije mačaka koja nastavlja rasti osim ako se ne poduzmu brze i odlučne mjere.
Pravi utjecaj kolonija na bioraznolikost otoka
Nedavna istraživanja provedena u područjima poput Tenerifa izazvala su uzbunu među stručnjacima za očuvanje prirode. Analizirajući područja u blizini hranilišta za mačke, znanstvenici su otkrili da populacija lokalnih gmazova, poput tenerifskog guštera, naglo opada . Zapravo, procjenjuje se da u područjima bez mačaka ima 120% više guštera nego u blizini tih kolonija. Ispada da mačke imaju jasnu sklonost lovu na najveće jedinke, što u konačnici smanjuje sposobnost vrste za oporavak i smanjuje prosječnu veličinu preživjelih.
Ali problem nije ograničen samo na izravan lov. Primijećeno je da su ovi gušteri počeli često posjećivati hranilišta kako bi jeli mačju hranu , što remeti njihovu prirodnu prehranu. Iako im to pomaže u debljanju, ne kompenzira rizik od blizine predatora. Nadalje, ova hranilišta postaju magnet za druge životinje koje nitko ne želi vidjeti preblizu, poput štakora, golubova ili čak invazivnih egzotičnih vrsta, što u konačnici poremeti ekološku ravnotežu područja.
Upravljanje općinom i izazov CER metode
Kako bi pokušali uvesti red u ovaj kaos, mnogi španjolski gradovi su uložili velika sredstva u program TNR (Trap-Neuter-Return) , koji uključuje hvatanje, sterilizaciju i vraćanje životinje u njezin okoliš. U gradovima poput Getafea, ovaj je sustav već omogućio sterilizaciju 80% populacije mačaka , čak i korištenje računalnih aplikacija za geolociranje kolonija i praćenje gotovo 1.500 mačaka koje žive na njegovim ulicama. To je monumentalni zadatak koji zahtijeva savršenu koordinaciju između općinskih službi, veterinarskih klinika i, naravno, volontera koji se neumorno posvećuju svakodnevno.
Međutim, nije sve tako ružičasto. U mnogim drugim dijelovima Španjolske, poput Ávile, oni koji su odgovorni za brigu o tim životinjama kažu da su na rubu sloma. Glavna prepreka obično je novac: kada većina proračuna odlazi na upravljanje vanjskim tvrtkama, jedva ostane dovoljno za kupnju hrane ili pokrivanje troškova potrebne sterilizacije. Ova situacija stvara klimu stalne napetosti, gdje oni koji hrane mačje kolonije preuzimaju odgovornosti koje pripadaju gradskom vijeću, dok općinske vlasti ponekad nisu ni sigurne koliko kolonija zapravo postoji u njihovim ulicama.
Nedostatak resursa još je očitiji u malim gradovima, gdje općinske uredbe ponekad moraju podsjećati stanovnike da je zabranjeno neselektivno hranjenje mačaka kako bi se spriječile zaraze i neugodni mirisi. Bitno je da više razine vlasti angažiraju i ponude tehničku i financijsku podršku općinama s manje resursa. Samo integriranim upravljanjem koje uzima u obzir ne samo dobrobit mačaka, već i zaštitu divljih životinja i skladan suživot među susjedima, može se riješiti problem koji će se, ako se ne riješi, s vremenom samo pogoršavati.
